Azerbajdžanski je unutar jednog jedinog stoljeća triput promijenio svoj sustav pisanja. Starija žena može jednu abecedu čitati s lakoćom i zapinjati na onoj koju je njezin unuk učio u školi. Razgovaraju bez da išta od toga primijete. Dajte im isti list papira i samo ga jedno od njih može pročitati. Ovo je rijedak slučaj u kojem su titl i glas doista različiti proizvodi, za dvoje ljudi koji sjede u istom redu.
Većina jezika mijenja pravopis. Ovaj je promijenio slova, pa to učinio opet, pa još jednom.
Azerbajdžanski se stoljećima pisao arapskim pismom, kao i njegovi susjedi. U dvadesetom stoljeću prebačen je na latinicu. Zatim na ćirilicu. Zatim, nakon neovisnosti, natrag na latinicu.
Svaka od njih bila je stvarna promjena za stvarne ljude. Svaki je prijelaz policu knjiga u kući učinio malo težom za čitanje, a osobu koja je naučila prethodni sustav tiho sporijom u novome. Čovjek može proživjeti dvije takve i biti doista tečan u jeziku koji čita s naporom.
Rezultat je zajednica u kojoj dob određuje pismo. Naraštaj školovan na ćirilici čita je brže od latinice koja je danas u upotrebi. Naraštaj nakon njih čita latinicu bez razmišljanja, a ćirilica mu je strana. Nitko o tome ne raspravlja, jer u govoru nema o čemu raspravljati.
Turski je prošao jednu takvu promjenu, a njegova stranica opisuje što jedan jedini lom košta jezik. Azerbajdžanski je ono što se dogodi kad to nije jedan jedini lom.
Praktična posljedica. U azerbajdžanskoj dvorani glas nije pričuvna opcija za ljude koji ne vole čitati. Za neke od vaših gostiju to je jedina verzija koja radi punom brzinom, i slučajno je to verzija koju svi ostali u zgradi već koriste.
Azerbajdžanski u svojoj sadašnjoj abecedi izgleda gotovo latinično, i u tome je zamka. Ima slova koja obični latinični fontovi i tipkovnice nikad nisu morali nositi.
Ako azerbajdžanski ide na projektor, stavite jedan njegov redak prije nego što se dvorana napuni. Prazni kvadratići znače font, a font je problem od dvije minute, a ne od nedjeljnog jutra.
Šest namjerno teških danskih redaka ušlo je u sve jezike odjednom, kako stvarna dvorana radi. Ništa od tada nije uređivano. Tri azerbajdžanska su ovdje.
Sünnət bədəndə olan zahiri şey deyil, Ruh vasitəsilə ürəyin sünnətidir.
Iz danskog Omskærelsen er ikke den ydre på kroppen, men hjertets omskærelse ved Ånden.
Pročitan riječ po riječ, danski govori o kirurškom zahvatu. U Rimljanima 2 to je slika o srcu, i cijeli argument ovisi o tome da se ista riječ pojavi dvaput. Izlaz je zadržava dvaput, a druga je vezana uz srce, gdje je Pavao i stavlja.
O deyir ki, cismani təbiətin əməlləri aydındır və onlar Ruhun bəhrəsinə ziddir.
Iz danskog Kødets gerninger er tydelige nok, siger han, og de står i modsætning til Åndens frugt.
Danska riječ ovdje doslovno znači meso, ono koje kupujete kod mesara. Stroj za zamjenu šalje mesarovu riječ, i Galaćanima pet postaje rečenica o hrani. Ono što je stiglo umjesto toga slijeće na tjelesnu narav suprotstavljenu Duhu, što je ono što Pavao zapravo suprotstavlja.
Siz imanın vasitəsilə lütf ilə xilas olmusunuz, bu sizdən deyil, bu Allahın bəxş etdiyi bir hədiyyədir.
Iz danskog Af nåde er I frelst ved tro, og det skyldes ikke jer selv, det er Guds gave.
Milost i spašen. Generički alati daju milosrđe i izbavljen, što su obične riječi o tome da je nekome pomognuto iz neprilike, a ne par koji crkva čita u Efežanima. Ovo je sletjelo na crkveni par i zadržalo oblik retka: ne od vas samih, dar.
Jedna stvar koju vrijedi riješiti sa svojim ljudima, a ne s nama: riječ koju vaši azerbajdžanski vjernici koriste za Boga. Oblik koji vaša zajednica koristi unesite u odjeljak Ključne riječi i bit će korišten točno tako, na svakom bogoslužju. Ovi su retci proizvedeni posve bez pojmovnika.
Postoji druga velika skupina govornika azerbajdžanskog koji jezik pišu arapskim pismom, i ovo je dio stranice koji vrijedi pažljivo pročitati.
Titlovi izlaze na latinici koja se danas koristi u Republici Azerbajdžan. Ako je vaš gost tamo išao u školu u posljednjih nekoliko desetljeća, to je pismo koje čita najbrže, i nema o čemu razmišljati.
Govornici azerbajdžanskog iz Irana jezik uglavnom čitaju arapskim pismom, a latinicu često uopće ne. Za njih će titlovi u našem latiničnom izlazu biti u najboljem slučaju spori. Glas to ne pogađa: to je isti govorni jezik, i u uho im ulazi normalno.
Pravilo na vratima stoga je jednostavno. Ako vaš azerbajdžanski gost čita latinicu, ponudite titlove ili glas, što god mu je draže. Ako ne čita, ponudite glas i slušalicu, i ne dajte mu u ruke ekran koji mora odgonetavati. Mnogi se ljudi u ovoj situaciji dobro snalaze i u jeziku Perzijski, pa vrijedi pitati umjesto odlučivati.
Tri odvojena pitanja, i azerbajdžanski na sva tri odgovara da.
Gostujući govornik azerbajdžanskog može propovijedati, a dvorana prati na jezicima koje imate uključene. Jedan od jezika koji mogu biti izvor, a ne samo odredište.
Azerbajdžanski na latinici, na telefonu koji vaš gost već nosi. Jedan od 200+ jezika koji se mogu čitati.
Dva azerbajdžanska glasa, jedan muški i jedan ženski. Jedan od jezika koji se mogu slušati umjesto čitati, i na ovoj stranici onaj za kojim vrijedi posegnuti prvo.
Vaš gost usmjeri kameru telefona na kod na listu dobrodošlice i odabere azerbajdžanski. Bez računa, bez aplikacije za instaliranje, bez kartice.
Jedna slušalica, ne dvije. Jedno uho ostaje na dvorani, pa i dalje čuju pjevanje i osobu pokraj sebe. Za gosta koji čita drugu abecedu ta jedna slušalica razlika je između prisustvovanja i praćenja.
Manja prisutnost od turskog ili perzijskog, i raštrkanija, i upravo zato se previđa.
Govornici azerbajdžanskog dolaze u europske crkve nekoliko nepovezanih putova: studij, posao, brak, a u nekim slučajevima i sama vjera, jer su postali kršćani nakon odlaska. Te skupine osim jezika imaju vrlo malo zajedničkog i često se međusobno ne poznaju.
Ta raštrkanost ima praktičan učinak. Rijetko postoji azerbajdžansko zajedništvo kamo bi se nekoga uputilo, i rijetko je dostupan tumač čak i kad bi za njega bilo proračuna. Realne su opcije jezik domaćina koji prate polovičnom brzinom, ili ništa.
Zato i vrijedi uključiti jezik zbog jednog jedinog gosta. Nitko ne dodaje azerbajdžanski bogoslužju jer je mnoštvo tražilo. Netko ga doda jer je jedna osoba došla dvaput.
Govornici turskog često donekle prate azerbajdžanski i obrnuto također vrijedi, ali donekle je riječ koja u toj rečenici nosi teret. Propovijed nije razgovor, a rječnik koji nosi propovijed rječnik je koji se razilazi.
Svaka mijenja nešto u tome kako se prijevod na njega mora ponašati.
Azerbajdžanski lijepi komad za komadom na kraj riječi, pa jedna jedina riječ može nositi ono za što hrvatskom treba cijela rečenica. To riječi čini dugima, a kraj riječi dijelom koji je bitan. Titl odrezan usred riječi gubi značenje, a ne samo pravopis.
Nastavci mijenjaju oblik da se slože sa samoglasnicima koji su već u riječi. Zato azerbajdžanski zvuči glatko i ujednačeno kad se dobro govori, i zato nemarno sastavljena riječ izvornom uhu zvuči krivo prije nego što shvati što s njom nije u redu.
Radnja stiže na kraj rečenice. U titlovima uživo to je cijela igra: sustav koji počne izbacivati riječi čim ih čuje proizvest će rečenicu s rupom gdje bi trebao biti glagol. Naš čeka potpunu jedinicu značenja i onda je šalje.
Neki će govornici azerbajdžanskog turski pratiti sasvim dobro, a nekima će biti teško upravo na mjestima gdje je propovijed najteža. Svaki bon nosi nekoliko jezika istodobno, pa pokrenite oba i pustite ljude da sami izaberu.
Dajte mu glas i slušalicu. Ono što proizvodimo kao tekst latinica je koja se danas koristi u Azerbajdžanu, pa će čitatelj arapskog pisma s njom biti spor. Govoreni azerbajdžanski do njega stiže normalno. Pitajte bi li htio da mu bude dostupan i perzijski, i pustite ga da izabere.
Hoće ako ih font pokriva, a većina modernih fontova pokriva. Slova koja treba provjeriti su okrenuto e i i bez točke. Ako se ijedno prikaže kao prazan kvadratić ili kao obično i, problem je font, a ne prijevod.
Da, po jedan od svakog, i vi birate. Vrijedi birati namjerno umjesto uzeti zadano, jer u jeziku u kojem nekoliko vaših gostiju sluša umjesto da čita, glas je, što se njih tiče, cijelo bogoslužje.
Nakon toga jedno okupljanje je Bon za bogoslužje, cijeli dan je Dnevni bon, a cijeli tjedan Tjedni bon. Bon nikad ne istječe i ne troši se ako netko doista ne sluša.
Svaki ima vlastitu stranicu, s vlastitim mamcem. Ostatak od 200+ red je u tablici.
Ništa za instalirati, bez kartice, a vašem gostu ne treba ništa osim telefona koji već ima u džepu i jedne slušalice.